If a dog will not come to you after having looked you in the face, you should go home and examine your conscience. 
Dobro zna da mu nije mjesto na krevetu, ali s ovakvim pogledom može dobit’ skoro sve. Inače Bonga ne puštamo na krevet, ali tu i tamo se sam ušulja i tako lijepo i ugodno smjesti, da mi bude žao galamiti. 
Ako ga pogledam (ili s kamerom priđem) evo kakav pogled dobijem: 
Na moj rođendan, 23.9.2009., dobila sam najljepši buket ruža i zaručnički prsten. Svadbu smo planirali za ljeto slijedeće godine, ali… smo se nekad krajem 10. mjeseca odlučili za skoriji datum – 2.1.2010. Sve je bilo organizirano za manje od dva mjeseca, i to sa 140 gosta. Neke stvari nisu baš bile kako smo si mi zamišljali, ali taj dan je nama (Stanku i meni) bilo sve svejedno. Nisam bila zadovoljna frizurom, cvijeće u sali nije bilo koje sam htjela, pjesma za prvi ples nije bila naša jer je CD-player u sali bio u kvaru,… E da… svećenik u crkvi je bio pomalo “luckast” pa prvog poljupca u crkvi nije ni bilo – ali mi to sve nismo doživljavali. 
Taj dan je bio tako poseban nama da je prošao kao san. Tek fotografije i kratki amaterski video koji imamo su nam zapravo dokaz i uvjerenje da se sve to dogodilo. Dvije godine poslije, rado se sjećam tog dana, imam čak i kutiju u kojoj držim sve sitne stvarčice kao komadi čipke od moje haljine, osušeni rever, licitarska srca kao poklon gostima, pa i pozivnicu i djeliće dekoracija sa stolova. 
Ali… bez obzira na to što smo u braku, što imamo papir i što smo dali obečanje u crkvi, …sve i da nije tako, među nama se ne bi puno promjenilo. Opet bi bili zajedno, opet bi bili danas gdje jesmo. I mislim da je to zapravo bit odnosa među dvoje ljudi – ono što jesu dok su zajedno a kad muzika stane, kad svi gosti odu, kad se sva hrana pojede i svo cvijeće uvene.
Volim te, ljubavi.
Prošli tjedan, u potrazi za nekim novim kulinarskim iskustvima, surfam netom i pronađem što mi se tada činilo savršenim receptom za predivnu božićnu tortu. Po receptu se torta zove “Torta nad tortama” i predobro izleda na njihovim fotografijama. Cilj mi je bio iznenaditi svekrvu, pa možda malo i sebe samu. Tri kore od bjelanjaka sa orasima, tri različite kreme. Vrijeme izrade – 3 sata. Recept fino pročitam, te komentare ispod… same pozitivne reakcije i iskustva. Zašto ne, potrudi se Nina!
Ispečem koru po koru u svojoj maloj skučenoj kuhinjici, bez dovoljno radne površine. Umutim prvu kremu od žumanjaka – činila se pomalo rijetkom, a mislim si… po receptu je, mora da to ide tako. Druga krema, žumanjci s orasima… pomalo čudnovata. Rijetka. Treća krema je bila vanilina iz Podravkine vrećice – ispala je savršena. Slijedeći korak je bilo to sve spojiti u jedno: kora, prva krema, druga krema, vanilina krema, kora, vanilina krema, treca krema… skoro sam završila slaganje i tek mi je onda sinulo da to neće biti kao na slikama s recepta. Curilo je na sve strane. Tu sam počela vikat i skoro plakat, kad moj Stanko stiže u pomoć umirujući od smijeha s fotićem u ruci. 
Tu mi je već bilo pomalo zlo, vjerovatno od silnog “degustiranja” svake od krema, plus još vizualno sve to skupa nije izgledalo posebno privlačno.
Ljubice, stvarno je torta nad tortama – reče mi moj muž.
S četiri ruke smo “tortu nad tortama” ubacili u veliku posudu i u frižider. Još uvijek nisam odgonetnula gdje sam pogriješila u pripremama, ali mislim da je sami opis u receptu oskudan i neintuitivan. Ipak, tortu smo pojeli, ali je nisam pokazala svekrvi.
Ako bi netko možda htio recept, neka mi se pliz javi na kontakt. 
12.12. – druga godišnjica braka. Danas slavimo mini jer je na današnji dan bilo vjenčanje samo u viječnici. 2.1. nam je bila svadba, pa ću na taj datum očekivati poklon i pisati o tome kako je divno biti u braku. A sad samo “lijepim” jednu fotkicu, koja po meni kaže više nego bi ja tu znala natipkati…
Danas sam zapravo shvatila da je Božić za 14 dana! Božić i zimu usko povezujem sa snijegom, dubokim čizmama, …vremenskim “neprilikama” (meni osobno dražim nego ljetne vreline), a snijega još nije ni bilo… nekako kao da nam zima još nije ni došla. Eh pa… u to ime, danas na treći Advent… smo odlučili unijet malo božićne atmosfere u naš dom. Mirišu mafini sa čokoladom i cimetom (možda mi je samo trebalo opravdanje da pravim i jedem nešto slatko, no dobro), pijem čaj s rumom, božićne lampice su pripremljene.
…a ni Bongo se nije uspio izvući. Nije mu se baš svidjela uloga Deda Mraza, Božičnjaka, Santa Klausa ili kako god se zove… ali smo ipak uspjeli škljocnut koji put.
