12.12. – druga godišnjica braka. 
Danas slavimo mini jer je na današnji dan bilo vjenčanje samo u viječnici. 
2.1. nam je bila svadba, pa ću na taj datum očekivati poklon i pisati o tome kako je divno biti u braku. A sad samo “lijepim” jednu fotkicu, koja po meni kaže više nego bi ja tu znala natipkati… 
Danas sam zapravo shvatila da je Božić za 14 dana! Božić i zimu usko povezujem sa snijegom, dubokim čizmama, …vremenskim “neprilikama” (meni osobno dražim nego ljetne vreline), a snijega još nije ni bilo… nekako kao da nam zima još nije ni došla. Eh pa… u to ime, danas na treći Advent… smo odlučili unijet malo božićne atmosfere u naš dom. Mirišu mafini sa čokoladom i cimetom (možda mi je samo trebalo opravdanje da pravim i jedem nešto slatko, no dobro), pijem čaj s rumom, božićne lampice su pripremljene.
…a ni Bongo se nije uspio izvući. Nije mu se baš svidjela uloga Deda Mraza, Božičnjaka, Santa Klausa ili kako god se zove… ali smo ipak uspjeli škljocnut koji put.
Neke se ljubavi jednostavno dogode i nisu nešto što možemo kontrolirati ili kao takvu izabrati. Kad me netko pita što me je privuklo fotografiji, ja zapravo nemam definiran odgovor. Ali kad malo dublje razmislim, kad se pokušam sjetiti što sam najčešće gledala kroz objektiv, onda bi odgovor bio cvijeće. Ženskasto i isfurano, neki bi rekli… ali je meni prvi makro objektiv bio odskočna daska i bitan putokaz.
Listajući kroz foldere starih fotografija, prisjećam se svog početka. Danas više ne fotografiram cvijeće tako često, moram priznat’… ali još uvijek volim fotografiju, a i svoju novu kameru. 
Više ne mogu zamislit’ svoj život bez ove ljubavi i bez ovog posla.
Smatram da se ni jedan početak ne bi trebao zaboravati. Stoga, evo dvije fotografije meni jaaako drage. Radi se o cvjetićima iz maminog vrta, promjera svega 1 cm.
Usput – ludi datum danas, 11.11.2011. 
Zora. Spavam. …čudni zvukovi me bude. Čujem zvonce ding-ding-ding… shvatim da se radi o zvonu na Mickovoj ogrlici. Sad u jednom uglu sobe, pa u drugom. Micko na svojim jutarnjim pohodima. Nikad mi nije bilo jasno zašto baš u zoru…
Namještam se, pokrivač na meni šuška… i eto ga… Bongo misli da ja ustajem, da je vrijeme za ići van. E pa nije. Još ne, još maaaalo. Glavu nasloni na krevet i bulji u mene najtužnijim okicama. Gurka me mokrom njuškom. Pravim se da spavam. “Uhhhm-hhhhhhm” – duboki uzdasi i okrugle oke su me već osvojile, pa mu češkam uhe, a Bongo sav sretan repom maše “puf-puf-puf-puf” udarajući u komodu do kreveta.
Guram Stanka, nema reakcije. Izvučem mu jastuk ispod glave, opet nema reakcije. Njegov mehanizam obrane od jutarnjih obveza. “Na tebe je red” – “Nije, ja sam sinoć” – “Ali… ne osjećam se dobro” …Bongo sad već gotovo cijelim tijelom na krevetu, zadje šape na podu jer zna da ne smije gore. “Bongo! Dole! Aaaaa.” – I ustajem naravno, zbog nedavno ugovorenog rasporeda izvođenja psa: Stanko navečer u 22h, a ja ujutro.
I ubrzo shvatim da mi i nije tako teško, jer je njegova radost neizmjerna. Njegove okice i njuškica su idealan start u novi dan.
U slučaju da želite ovako nešto iskusiti, javite se na kontakt da vam posudim Bonga na par dana. S njim dobijete i hiperaktivnog mačka… Ali to još nije sve! Ako se javite odmah, zajedno s njima dobijete i … ….a ne, ne dam Stanka.
Svadbena fotografija mi se stvarno, ali stvarno jako sviđa. Često gledam galerije velikih fotografa i divim se, ne samo kvalitetnim fotografijama nego i onom što je na njima: buketi, vjenčanice, reveri, prstenje, čipke, …cvijeće, veliki momenti – ma sve, sve to stvarno volim. Da se nisam usudila ući u svijet fotografije, svadbe i sve oko tog događaja bi si približila i uvela u svakodnevnicu kroz planiranje vjenčanja, kao wedding planner.
Često pregledam slike sa svog vjenčanja. 
Koliko god sam svjesna da naša svadba nije bila ništa spektakularno (nismo to ni htjeli), ipak volim svaku fotografiju od tog dana. Svaki zabilježeni detalj i moment na tim fotografijama su za mene posebni. Uživam gledajući i točno se sjećam da sam bila ispunjena i sretna.
Pa evo nekoliko mojih najdražih detalja s naše svadbe, 02.01.2010.
