Na moj rođendan, 23.9.2009., dobila sam najljepši buket ruža i zaručnički prsten. 
Svadbu smo planirali za ljeto slijedeće godine, ali… smo se nekad krajem 10. mjeseca odlučili za skoriji datum – 2.1.2010. Sve je bilo organizirano za manje od dva mjeseca, i to sa 140 gosta. Neke stvari nisu baš bile kako smo si mi zamišljali, ali taj dan je nama (Stanku i meni) bilo sve svejedno. Nisam bila zadovoljna frizurom, cvijeće u sali nije bilo koje sam htjela, pjesma za prvi ples nije bila naša jer je CD-player u sali bio u kvaru,… E da… svećenik u crkvi je bio pomalo “luckast” pa prvog poljupca u crkvi nije ni bilo – ali mi to sve nismo doživljavali. 
Taj dan je bio tako poseban nama da je prošao kao san. Tek fotografije i kratki amaterski video koji imamo su nam zapravo dokaz i uvjerenje da se sve to dogodilo. Dvije godine poslije, rado se sjećam tog dana, imam čak i kutiju u kojoj držim sve sitne stvarčice kao komadi čipke od moje haljine, osušeni rever, licitarska srca kao poklon gostima, pa i pozivnicu i djeliće dekoracija sa stolova. 
Ali… bez obzira na to što smo u braku, što imamo papir i što smo dali obečanje u crkvi, …sve i da nije tako, među nama se ne bi puno promjenilo. Opet bi bili zajedno, opet bi bili danas gdje jesmo. I mislim da je to zapravo bit odnosa među dvoje ljudi – ono što jesu dok su zajedno a kad muzika stane, kad svi gosti odu, kad se sva hrana pojede i svo cvijeće uvene.
Volim te, ljubavi.
